Crno na bijelo

Šta se to u čovjeku probudi pa da izvuče najgore iz njega?  Šta to čovjeka natjera da bude gori čovjek? Gdje je ta nafaka? Ili šta me već sljeduje u ovom životu.

Povrijeđena sam. Duboko. Najgore od svega što me povrijedio neko moj, u koga sam se klela, koga sam voljela više nego ikad ikoga, kome sam vjerovala, kome izdao, iznevjerio, prevario. Sa ne pune 24 godine osjećam se kao dijete kada ga iznevjere za neku igračku, tada je to veliko, suze su krokodilske, u stomaku ti se nešto desi, umiriš se i osjetiš muku. Breme neko. Prazninu. Mrzim kada moram o nekome promjeniti mišljenje i ne samo to već nastojiš da tu osobu potpuno ukloniš iz cijelog života. Nekoga izbrišeš, a neko dođe novi. Circles of Life. Najgore kad te tvoja sopstvena krv baci pod noge, uništi bez imalo stida i straha. U tim trenucima više i ne voliš nego ti je svejedno. Nema emocija, samo santa leda.

S druge strane postoji neko ko me čini boljom osobom, ali bojim se i za njega i za sebe i za nas. Život ovdje postaje jadan. Male stvari čine ono da imaš šta da obučeš i šta da jedeš i naravno da si zdrav. A gdje je sreća? Gdje je nestalo sunce?

 

 

 

Sour cherry

Došlo vrijeme da se spava u pidžami dugih rukava i čarapicama. Jesen je ove godine prebrzo stigla. Teško mi padaju te promjene iz toplog u hladno i obratno. Postanem lijena u svim oblicima, samo mi se spava, k'o medo, zimski san. Teško mi pada zbog još jedne stvari. Na korak sam od toga da se uvučem u košuljice, hlače na peglu, da postanem gospođica, nosim profinjene mantile i budem zaposlena. Budem odgovorna u pravom smislu te riječi, a plašim se toga. Plašim se toga da i ovaj master kad završim neću raditi ono što bih željela nego tek tako nađeš neki posao i vučeš se iz dana u dan, radiš za tu neku osobu, koja te mrcvari, izgubiš sav smisao zbog čega želiš da živiš. Inače puno razmišljam, maštam…ih ne možete ni da zamislite koliko…Nadam se samo da će i za ovu moju dušu biti neke nafake…A otkriću vam jednu tajnu, volim te košulje, hlače na peglu, sakoe i štikle, osjećam se moćno u tome, da baš tako .

Moj život bogat je za jednog dječaka, a zove se Kenan. Jedno malo biće, mala duša, inače sin moje sestre. Jedan od mnogih ciljeva u životu mi je da mogu njima podariti ono što ja nisam imala, lik tetke. Tetke, koja tu dječicu vodi na kolače, igrališta, priča s njima ono što ne pričaju s mamom i tatom. Da su im “puna usta” kad me zovnu, da me se ne stide i ne ustručavaju. Jednog dana, nadam se, otprilike kad ja budem imala nekih 30-tak godina, Benjo će da bude na pragu puberteta, Jacu ću vjerovatno voditi u neku plesnu školu, a Kenchi će još uvijek da bude little one. Male stvari koje život znače.

Ja s teme na temu kao gazela. Naumpade mi jedna noć od prije par mjeseci. Neko društvo a pila sam rakiju od višnje. Baš čudno za mene . Srela sam ga sasvim slučajno, stvorio se za mojim stolom, kao nepozvan gost. Na prvi mah izgledao je poput muškarca koji je upravo stigao s putovanja. Kada sam ga prvi put direktno pogledala u oči, imala sam osjećaj da mi je već ušao u glavu, pomutio misli, napravio blagi sudar mojih živaca i izašao s onim đavolskim osmijehom na licu. To je inače moja vrsta pogleda, ravno u oči, direktno, bez imalo srama, prodorno i čekaš. Način na koji je pratio moje pokrete, hvatao moj pogled i komentarisao bilo šta što kažem, dokazivao je da je muškarac koji zna šta radi. Sitne bore oko njegovih očiju odavale su da mu život i nije baš bio naklonjen nekim lijepim putem ka zvijezdama. Te bore sakrivale su strah, njegove godine i usamljenost. Njegovu boju očiju ni sada ne znam da opišem. Maslinasto zelene, a oko zjenice svijetlo smeđi krug. Bilo je nešto divljem u njemu…Sjećam se i toga da mi je rekao da mu se sviđa moj parfem, ah taj Gucci Rush niti jedno muško ne može da ostane ravnodušno, pogotovo pomješan sa mnom, ah moj ego… Ostatak priče vam možda ispričam jednog dana, za sada bi bilo previše…

U zadnje vrijeme pročitala sam toliko knjiga i navikla se na to da mi je jako neobično kad ne čitam. Inače u sednjoj me to strašno mrzilo, a sada obožavam. Valjda to tako s godinama dođe, hahahaha, ostarilo se nema šta. Kako završih ove tri godine, već su me počeli udavati, i zapošljavati, smiješno u jednu ruku, a u drugu čudno. Sve u svoje vrijeme rekla bi mama. Nego nemam kad više da vam pišem, postaje mi hladno, zaželila sam se kreveta. Budite mi dobro i zdravo. Ljubi vas vaša vještica!

Colorful

Živim već 8396 dana. Rekao bi čovjek puno, a u suštini jako malo, puterica prava.  Još uvijek studiram, još uvijek živim s roditeljima, malo smršala, proljepšala se bar tako kaže buraz. Pronašla sam neku novu ja, punu boja i šarenila, nešto novo.

Odselila sam dušu iz tog malog grada. Pustim je u zlatnu dolinu i onda ona tako pleše, lebdi nekako, izvija se kao dim cigarete. Prvi dani proljeća. Još vas steže jutarnji minus, crven nosić, još nosiš šal. Miris zime u zraku. Obično s proljećem dođu i prvi ispiti pa je kao teško, ne može se a na kraju sve se dobro svrši jel'? Znate nekako sam očvrsnula ovu zadnju godinu dana, hrabrija sam. Svako jutro prije nego odem svratim u taj park, sjednem, popijem kafu sama sa sobom, malo se smrznem odslušam “tvoja je gajba sigurna” i uletim u tramvaj brzinom svjetlosti. Volim te vožnje, kad posmatraš te ljude, čitaš ih. Neko je sijelio do kasno, neko je raspoložen, a neko je nedefinisan, nikakva reakcija, zero. Malo po malo dođe ljeto. Vrućina, vrelina, kockice leda, ispiti u drugim rokovima, rođendani zaboravljeni od prijatelja i rodbine…Pa se zapitaš vrijedi li ovo sve ili da batališ? Valjda to tako treba, mislim da u svakoj fazi života imaš te neke osobe koje su dobre za tebe ili loše, to vrijeme za mene bilo je loše. No nisam ja džabe lavica, poderem ja njih, ili bolje da kažem pojedem ih za doručak. Jednostavno to se tako riješava, danas za takve osobe nema drugog načina ako nećeš da pokažeš zube. Nema labavo. A dobri ljudi su dolazili u moj život postepeno. Jedan bračni par, pa ona, pa on, …i tako krenu te kafe, pa ćevapi u zimskim danima…Nekako sve se složi. Sitnice, male stvari, zovite kako god hoćete. Mnogo se toga promjenila od mog posta Black Out, jako puno lijepih stvari, dužna sam bila da kažem da je sada sve po taman. I da ono što kažu stari ljudi mašala mašala. Sada u mom životu postoje boje.

Hepi tajm ol over d Baščaršija

Imam vam mnogo toga za reći, ali ne znam kako da vam napišem to u nekim emocijama, da doživite to kao ja. Ne pišem tako često jer vi ne bi podnijeli te moje emocije i ta moja dešavanja, previše je to, ne bi se moglo sažvakati. Helem privodim i ja taj fakultet kraju bar te tri godina, neko bi rekao konačno, ali eto, nadat se da ću u septembru mahati sa diplomom.

Muče me neke stvari posljednjih dana, a radi se o tome da ništa u životu nisam dobila lahko i te ljude oko sebe uvijek se nekako lomilo na meni. Mislim te ženske prijatelje ako ih se uopće može nazvati tako, čak šta više znala sam dobiti i nož u leđa. Šta je to toliko da se stvari okrenu, izobliče dobiju neke sjenku ili šta već. Dobro, dječije svađe ili gluposti iz tinejdžerskih dana neću ni da spominjem to je prevaziđeno, ono čak ih se i ne sjećam, ali u suštini uvijek sam imala više muških prijatelja, ne onih tipa sex ili sl. nego pravi muški prijatelji s kojima možeš otići i na pivu i na kafu a i da pričaš i o sexu i o “ne sex” temama. Muče me one sitnice. Npr. ja uvijek znam šta će neko od moje raje na naruči kad sjednemo u kafić što govori da smo skupa često i da se poznajemo, ili šta vole, koje knjige čitaju, filmove koje gledaju. A da li neko zna to o meni?! Ne želim da pričam o sebi nije mi to cilj, nego to sam se zapitala nekad prošle godine u novembru. S tom djevojkom sam popila kafu samo par puta i već je skontala da ja ne pijem vodu uz kafu, mogu je popiti bez vode, dok ona uvijek iza kafe popije vodu. Neko bi rekao glupost no meni je to značilo na neki način.Ne zna zašto možda mi je djelovalo da želi da me upozna ili da zapamti te neke moje rituale. I još jedna stvar me muči, oduvijek sam imala problem sa okrutnom osobinom “zavist” od strane tih “prijateljica”. Meni je to gore od ljubomore, ne znam kako je vama. Jel’ se ja zaljubim to je njoj odmah katastrofa, ona nema nikoga, jao Bože, problem, ili se ona zaljubi potajno u tog istog lika. Ne znam šta da vam kažem ja nisam taj tip i ne znam kako bih živjela da se taj osjećaj probudi u meni.

Sva sreća nekako sam puna života ovih dana i mjeseci. Valjda sunce učini da se tako i osjećam. Sretna sam i nimalo to ne krijem. Ne, nisam se zaljubila ako to mislite, zaljubljena sam ja svaki dan, samo nisam još našla nekoga da mi okrene svijet oko mene je li? Ne razmišljam o tome, ali dođe mi da krijem tu svoju sreću, jer nisam sigurna, ni ja ni moja sreća, da će to u krugu nekih ljudi i da se održi. Imam jako malo prijatelja oko sebe sada ali ih čuvam jer su učinili da moj karakter odraste i pokazali su da su tu uvijek i kada sam sretna i kada sam u lošoj formi. Ne znam za vas ali do sada nisam imala ovakve prijatelje koji ti stoje iza leđa i mnogo je lijep osjećaj a istina mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Ne želim da vam kažem ko su, oni to već znaju. Ja bi da ovo ostane onako između nas Budite mi zdravi i sretni do idućeg puta, voli vas Samrich_ :*

Ne pišem da me čitaju. Pišem da oslobodim svoje misli. I naravno da ne zaboravim za te sve fensi blogere, to što ja ne pišem tako često ne čini me manje uticajnom, za razliku od vas mnogo sam jača u tom poslu.

Nemirne misli mogu obuzdati samo onda kad ih izreknem ili na glas ili ih napišem tu, a da li će ih neko pročitati to je sad drugi par opanaka. Muče me osjećanja ovih dana, mnogo se bakćem time a ni sama ne znam zašto. Možda jer je proljeće pa i kod mene “proradilo” to nešto. Ne, nisam ja baksuz što se toga tiče nego jednostavno nemam volje za te neke stvari, a reći će te zaljubljive sam prirode što i jeste istina. Danas ljubav i nema neku cijenu izuzev ako nemate prave osobe oko sebe. Ja ih imam par, sve ostalo, slabo nešto. Da li sam ikada voljela ikoga toliko da izgubim tlo pod nogama, jesam i neću više nikada, rekla jednom, ponovilo se svaki puta. Ejj Samra, sine, trebaš ti još pure da jedeš. I trebam, dobro da se najedem, udrobim u mlijeko pa na kašiku fino. Nadam se samo da ta sudbina koja mi već jel’ sprema nešto da će ubrzo i da pokaže nekoga jer ipak familija će da mi izludi kako nemam momka, kao da je to najbitnija stvar u životu. Onda kad pogledam s druge strane svi većinom vode brigu o mom ljubavnom životu nego i ja sama. Ja pustila, pa ono biće kad bude. Priznajem usamljena sam i sama, ali donekle i sama sam kriva. No nije to ni strašno ponekad je lijepo. Poželila sam samo da imam uz nekog da se ugrijem, pri tome ne mislim na sex ili tako nešto. Ona klasika, romantika, da ta ista, od koje svi ponekad dižemo ruke i ne damo niti jednu jedinu šansu. Ni leptirići nisu više IN, sad je to kao sramota. A ja pak, dijete još uvijek po tom pitanju…a pisma, slatke poruke, neko cvijeće iznenada, izlasci u kino gdje je to sve nestalo? Bome nema više, sad idemo na kafu, poslije kafe idu palačinke, poslije palačinki drito u krevet. Ne tražim ja puno, samo tražim da se ne igramo više, dojadi čovjeku i telefon i prozivke i sve te neke zavrzlame, pa onda Samra odluči da pobjegne od svega toga, izgradim milion blokova, pod ključ i zdravo. Ja više ne znam kako izgleda veza, kako to sve ide, ne jadam se nije to, nego izgubiš osjećaj za to. Nije to k'o kad naučiš da voziš biciklo ili role, pa znaš ili ne znaš, razbiješ se pa hajmo opet ponovo sve. Ispadoh romantičar da ga nema, a ne želim da priznam to, štaš žensko pa et. Mogu vam reći samo jedno, ništa se više ne cijeni, možeš samo ispasti ili glup/a ili van konteksta ono kao nisi IN više. Valjda takav vakat došao, rekla bi moja mama da živim u mašti ili nekom svom svijetu, pa ne znam, možda i živim. No možda se to promjeni uskoro, možda dolaze promjene, možda, javim vam uskoro…

Nekakva mi inspiracija naleti a da se nisam ni presvukla u pidjamu u ova doba…Helem otvaram dušu polahko ali hrabro, boli ponekad no laganini. O sexu ne želim ni da pričam, sem da kažem to je za mene umjetnost i tačka, ko god me prati na tviteru znaće da mi je to pred spavanje uvijek na umu.

Također sam primjetila sem što vode evidenciju o mom ljubavnom životu, drugi vode evidenciju i o mojim kilama. Šta sam pojela, koliko sam pojela, koliko sam teška i sl. Sva sreća pa me ne hranite inače bih vam sve pare potrošila na hranu.  Znate šta od ovolike ljubavi u meni, ja se samo debljam ništa više.

Isto tako razmišlja sam nešto, doduše ideja je došla od njih dvije @CcaricaA i @AlexyisK možda pokrenemo neki biznis i to je na cijeni ovih dana, pa i mi postanemo uticajne od lake šale, jbg može nam se zar ne? Da i ja se slažem. A uključićemo i @avdictarik i @naimopardija jer ipak to će nam biti najveći aduti kako da privučemo više žena na našu stranu, to su vam najpoželjine neženje u Sarajevo ako niste znali, ako niste sad znate. Ako nekome treba broj nije problem nek se javi, srediću vam neki intervju

A sad zdravo do idućeg posta, ljubi vas vaša Samrich_ i da volim vas sve jako iako neki ne vole mene

Black out

Trenutno mi je pH vrijednost neutralna ili slabo alkalna. Bukvalno se tako osjećam ma kako god me razumjeli, dal’ je to od ispita, PMS-a, financijske situacije pojma nemam. Ja, koja sam u većini slučajeva i svih dešavanja puna osjećanja, osjećam se prazno. No emotions. Suze se pojave s vremena na vrijeme zato što  ne mogu da nađem načina da neke stvari promjenim. I nakon godinu dana i 3 mjeseca još se uvijek nisam navikla na novu sredinu u kojoj živim. Nedostaje mi Sarajevo, njegove užurbane ulice, svijetla grada noću, reklame, parkovi, salsa pondjeljkom u Slozi, svirke četvrkom u Cheers-u, onih 15 minuta do faxa, svakodnevna kafa u Titi, Wilsonovo šetalište ljeti, konobari u Aquariusu, pogled na Grbavicu sa 17. sprata nebodera…male stvari. Duša mi vapi za njim. Kada se preseliš (a ne mora uvijek da bude daleko može biti i samo 22 km) izgubiš i dobiješ, ja u ovom slučaju gubim.Puno.

„Malena, zapamti to, da na našem semaforu nikada nije bilo zeleno.“ I majke mi i nije, neko je stvoren da voli, bude voljen, a neko i ne. Niti se trudim niti ću, a bome se sve više drugi brinu oko toga. Ja sam toliko navikla da sam sama da ne znam funkcionisati u paru niti znam kako to izgleda.

U jednom trenutku dođe mi da odustanem od svega, od same sebe pa nadalje, ali mi to ne da nagon, sve se nešto bori u meni, neki čudan nemir pomješan sa gorčinom i ljutnom. Neki fajter iz mene progovara, stvarno ne znam odakle crpim tu energiju više. Dojadi brate sve, dojadi fax, dojadi financijska situacija kući, dojadi priča čije je šta, čije nije, ko treba ko ne treba da zasluži šta, dojade pitanja s kim si, gdje si, kako ćeš kući, imaš momka, kako nemaš, da li nama treba struka prehrambene tehnologije ili ne, doduše šta će nam to, jeli smo trash jest ćemo ga i dalje pa da.

Osjećam se izolovanom, kao pravi autsajder. Sve bitne stvari me maše. Počevši od rezultata ispita, ljubavi, svirki…Ovo sve me čini umornijom, smijem se ja i da kao što kaže Dajana živjet ću 100 godina radi toga smijanja, no nije to sreća.

Želim natrag moj elan, moju sreću, želim moje Sarajevo. Sabro bilo bi lakše da si me rodila u muškom rodu, no nema veze, više sreće drugi put.

Muzika za podlogu: RHCP – Factory of Faith http://www.youtube.com/watch?v=1swaZbPZL-g

Mission Zagreb

Četvrtak 24.11.2011. 5 sati ujutro…

Alarm. Buđenje. Srce kuca. Ispred sebe vidim samo kofer, ruksak i još jednu manju torbu. Aha, putujemo danas. Dobro. Tata je već budan, iza osmijeha krije zabrinutost, ja još nemam pojma šta se dešava jer tek je jutro, nije još ni svanulo. Navučem šunjalice i pravac bus station, naravno uvijek prerano dođem dal’ bio bus dal’ bio neki normalni sastanak…Stojim sama, skupilo se nekih ljudi, većinom žensko društvo…Šofer me skonta kako drhtim, uzme od mene torbu kaže sjedi bilo gdje i spavaj; nasmijem se i fakat bi tako. Otvaram torbu, onu manju, vadim kartu i čitam: Sarajevo – Zagreb, polazak 6.30, dolazak 14:50. Obuze me toplina, i sva sam živnula, srce je kucalo jako, u glavi zvoni alarm da put prođe ok i da dođem što prije. Nakon par minuta zaspala sam s osmijehom na licu.

Jedna pauza, granica i stres, druga pauza, potrajalo je i na kraju kasni bus, pomislim eh baš mi je i to trebalo.

15:30 – Stanica Zagreb

Vidim muškarca koji prilazi busu i traži neku malu bucu crne kose u kaputiću i martinkama. Samo sam uspjela da izustim heeeeej i već sam znala da me prepoznao. Moj buraz  @PojeMario stoji ispred mene,osmijeh ne skida s lica, gleda i ne vjeruje, ja, njegova virtuelna sestra stigla živa i zdrava i prvi put u životu gledamo se face to face, od sreće zbunjeni. Slijedi momenat koji ako vam nije poznat, objasniću. Kad se tviteraši sretnu ne postoji tišina i neugodnost nego se nastavi tamo gdje smo stali na Twitteru. Razgovor je tekao kao da smo jučer sjedili i pili kafu a on je došao po mene na fax i idemo sad na ručak, sasvim normalno. Zatim slijedi momenat šeranja moje slike na tw da sam stigla sretno i zdravo, štimanje htc desire HD  na wifi hotspot da i moj htcwildfire s  ima pristup tw, mali milion menšna za sretan put i doček izazvali su ogromnu sreću for me. I naravno slijedi spektakl, lični PR, shofer, buraz i odgovorni @PojeMario me vozi u svom #hyundai #i30 #polarbear ravno u Arkotel Allegra Zagreb kod @andjel_a koja by the way ne zna tačno kada stižem .  Kad sam je vidjela, nisam ništa drugo uradila nego je zagrlila tako jako da je nisam htjela pustiti i ono gledam je pa trep trep (uštinite me, da li je ovo san ili java??? ) I da bilo je real, odveli su me u odaje, naravno prave kraljevske kao sto i priliči .

I tako stignem ja u Zg i tu započinje priča „Queen of Zagreb“.

Ne želim da pišem kakav je raspored bio, želim da vam prenesem emocije koje su izazvali ti, do jučer nepoznati, a sada već jako bitni ljudi u mom životu.

Petak 25.11.2011. 3:30 ujutro, krevet

Osjećam adrenalin radi dolaska i suočavanja sa svim tim osobama, sreću jer me čine sretnom, leptire u stomaku radi više vrsta ljubavi, a i dalje nisam svjesna svega. Sva sam u stanju sna i da se to ne dešava meni nego nekome drugom. A onda kad pročitam tvitove  vidim se na 4squere fakat jesam u Zagrebu, možda ću se ujutro probuditi u Sa, pojma nemam. Zaspim.

8:30 budna, oči k'o fildžani .  Na tviteru još uvijek ne vjeruju da sam stigla . Ustanem, otvorim prozor i kažem: „Dobro jutro Zagreb, Samrich is calling“ . Niko ne odgovara ali čujem cvrkute na tw, ustala kraljica i treba da papa

Petak je prošao u šetnji Zagrebom, druženju sa tviterašima i na večer koncertom u Boogaloo…Jako emotivni susreti i mnogo toga je bilo za doživjeti i osjetiti, poslije mog rođendana ovo mi je najljepši dan u ovoj 22. godini života.

Subota 26.11.2011.

Znate onaj osjećaj kada vikendom vrijeme provodite sa family, eh da taj osjećaj sam imala te subote. Mala, ali divna porodica na ručku – toplina, osmjesi, ljubav, šta više reći. Udisali smo isti zrak  Zagrebačke županije …naravno bilo je tu zezanja za proteklu noć, šta sve jesam / nisam obišla u Zagrebu, i kao večeras je big day, tweetup to jest #SaUp,  stižu mnoga lica sa twittera a ja kao glavna atrakcija (neko bi rekao ali sada nećemo spominati ko, da mi ego raste radi toga, da,  možda malo, ali lijepo je ) S njima sam se osjećala kao kod kuće.

#SaUp je prošao u jako lijepom izdanju, sa mnogo osmijeha, zabave, zezancija, nekih internih šala malo i provokacija i da suza je bilo. Svi su bili  vedri i puni života kao što i pristaje mojim tviteršima na mom tajmlajnu .  Iznenadili su me riječima i komplimentima, poklonima, jakim zagrljajima i poljupcima upućenim samo meni jer imala sam osjećaj da su baš htjeli da se osjećam kao kod kuće i da me ugriju tom svom toplinom i iskrama ljubavi. Mislim da se emocije i atmosfera vide na slikama našeg fotografa @PojeMario i nadam se da i vi možete osjetiti to. Slike možete pogledati na http://pojemario.com/wp/

Tužni dio odlaska u Zg bio je rastanak o kojem ne želim da pričam. Reći ću vam samo nešto još. Činjenica je da na svijetu izumiru ti dobri ljudi, no ja vam garantujem suprotno. Ima ih ali su skriveni, treba ih naći, ja sam svoje našla i drago mi je zbog toga. To što sam plakala i u subotu uveče i ujutro u nedjelju nije radi tuge nego radi toga što ih moram ostaviti tu, što ih ne mogu povesti sve sa sobom. No sve se dešava s razlogom pa i ovo što sam ja vas upoznala, i došla i doživjela vas i sve lijepe trenutke provedene, sve to ima jedan jedini razlog. Sada kada vas poznajem znam da će te biti tu u bilo kojem trenutku moga života, sada više niste samo twitter prijatelji, dio ste mog privatnog života i to mi je najviše drago od svega. I zato moj prvi blog posvećujem vama, prijateljima iz Zagreba radi toga što ste jedan dio Samre vratili u život i dali nadu da ipak ima ljubavi u ovom svijetu, ljubavi u svim oblicima. I obećavam neću više biti tužna kad pričamo o Zg i da ću o tome govoriti s ponosom, a ako bude suza, oprostite te su od sreće i nostalgije .

Prvo da se zahvalim @PojeMario i wajf, @andjel_ , @cupcakezg , @ipolojac , @vedranrapo na organizaciji, dočeku, odvojenom vremenu za mene i svim lijepim događajima koji ste mi priuštili. Također hvala @grbavi_tetak (doputovao je iz Slavonskog Broda da se vidi sa mnom) @Ivanab04 @mademoiselleL_  @zagi988 (koji su odvojili i petak da bi se prošetali svi skupa i pokazali mi Zg) , hvala ekipi #SaUp @_skatwoman (presla 50 km da se vidimo ) @mirac78 , @kkos, @marinajurak , @hrvojemihajlic ,  @blondie_zg, @ivana_culjak <3

Hvala @TinaUgljesic i @aqua_room sto su stigli na bus station da me isprate, taj događaj ću pamtiti čitav život jer je bio kao iz filmova, i da hvala na CD-eu divna uspomena i jedva čekam da dođem ponovo da posjetim @SonusArt.

Hvala vam još jednom svima što ste učinili da se osjećam posebnom i što ste me razmazili tih par dana. Također hvala i ostalim tviterašima koji su se brinuli i pitali za mene, koji su mi poželjeli sretan put i koji su svako malo čekali da budem online da mi tvitnu nešto, volim vas.

A vama kritičarima da poručim samo jedno, ovo je moj prvi blog ikada napisan i imajte razumjevanja