Miss you

Zašto nedostajanje nema mjernu jedinicu pa da se to fino izmjeri? Ovako nema smisla. Ne može se to riječima opisati. Ustvari može. To bi bilo isto kao kad pomisliš na tu osobu možeš da osjetiš kako te miluju njegove usne. Da ga na trenutak čuješ u glavi kako priča neku priču od neki put kad ste se vidjeli. Ili da te prođu žmarci kad se podjestiš njegovog mirisa. Ili kad ti praviš kafu, okreneš se on te već gleda. Gdje god da si, fališ. Ustvari opet to ne možeš tako fino da opišeš. Žmarci opisuju to, ili uznemirenost.

Zašto?

Zašto ljudi ostave trag za sobom? Je li to uopšte potrebno? Da nije, ne bi imali uspomene. Ne bi imali trenutke koje treba da se pamte, ne bi imali momente zbog kojih se inače živi. Ne bi imali #malestvari. Ne bi imali osjećaj gorčine niti osjećaj slatkoće. A zašto se uvijek više osjeća gorčina nego slatkoća. Kao kad jedem grejp. On je meni uvijek gorak, koliko god da je zdrav, uvijek će biti gorak. Zašto ljudi ili ja ne mogu da prevaziđem tu gorčinu. Taj grejp vučem sa sobom već par mjeseci. Guši, neće da popusti. Koliko zapravo treba da neko ozdravi, duševno? Koliko to traje. Liječi li se to uopšte ili dobiješ dijagnozu živiš s tim? Kakvi su to ljudi koji odu bez riječi, bez pozdrava, bez imalo stida?

Zašto jednostavno se neke stvari ne mogu tako lako sažvakati? Zašto toliko treba da boli, da jednostavno više ne znaš šta da radiš nego se pomiriš sa tim, živiš s tim, izoliraš se i tako. Iz dana u dan. Zašto i kad nađeš nekog uvijek se zakomplikuje. Možda se ne zakomplikuje kad je prava stvar. Šta je zapravo prava stvar? Prava stvar bez problema, bez nervoze stomaka, bez pucanja nerava je li? Zašto baš kad misliš da je to to, uvijek bude suprotno? Najlakše je biti sam, ali ja nisam taj tip. Ja sam tip energična, puna života, osmjeha na licu, radujem se suncu, borbena, ne dam na sebe, volim, volim punim plućima, vatreno srce. Nažalost, nisam to više. Sad sam izolovona, stakleno zvono. Bježim od pogleda, momenata, od ljudi, sakrivam se. Bježim i od njega, ali neuspješno. Koliko god da ga volim, želim da to stane. Nema budućnosti, nema života, nema nas, nikada nas neće ni biti. Jer nije prava stvar, da je prava radilo bi. A ovako ne radi, puko kvar, puklo srce.

I ne ovo nije crno, ovo je bijelo. Ili čak sivo. Puno pitanja, premalo odgovora. Realne stvari. Kao kad sjedneš u bus, i promatraš okoliš kroz prozor. Sunce ti grije lice. Vruće u februaru. Neko se smije na zadnjem sjedištu. Neko dijete plače. Gužva. Smrknuti kondukter koji svaki put pita dokle? Do pakla ako može ikako, ako ne dotle, može do Amerike, garant vozite do Amerike. I svaki put mi stane svijet kad stane bus. Ja bih tako išla u beskonačno. Da vozim garant bi se zapucala nešto od mašte i misli u glavi. I ovo je misao, koja se napiše za par minuta. Ne znam šta da ti kažem, prijatelju moj. Ne znam. Ali saznat ću, ubrzo.

Crno na bijelo

Šta se to u čovjeku probudi pa da izvuče najgore iz njega?  Šta to čovjeka natjera da bude gori čovjek? Gdje je ta nafaka? Ili šta me već sljeduje u ovom životu.

Povrijeđena sam. Duboko. Najgore od svega što me povrijedio neko moj, u koga sam se klela, koga sam voljela više nego ikad ikoga, kome sam vjerovala, kome izdao, iznevjerio, prevario. Sa ne pune 24 godine osjećam se kao dijete kada ga iznevjere za neku igračku, tada je to veliko, suze su krokodilske, u stomaku ti se nešto desi, umiriš se i osjetiš muku. Breme neko. Prazninu. Mrzim kada moram o nekome promjeniti mišljenje i ne samo to već nastojiš da tu osobu potpuno ukloniš iz cijelog života. Nekoga izbrišeš, a neko dođe novi. Circles of Life. Najgore kad te tvoja sopstvena krv baci pod noge, uništi bez imalo stida i straha. U tim trenucima više i ne voliš nego ti je svejedno. Nema emocija, samo santa leda.

S druge strane postoji neko ko me čini boljom osobom, ali bojim se i za njega i za sebe i za nas. Život ovdje postaje jadan. Male stvari čine ono da imaš šta da obučeš i šta da jedeš i naravno da si zdrav. A gdje je sreća? Gdje je nestalo sunce?

 

 

 

Sour cherry

Došlo vrijeme da se spava u pidžami dugih rukava i čarapicama. Jesen je ove godine prebrzo stigla. Teško mi padaju te promjene iz toplog u hladno i obratno. Postanem lijena u svim oblicima, samo mi se spava, k'o medo, zimski san. Teško mi pada zbog još jedne stvari. Na korak sam od toga da se uvučem u košuljice, hlače na peglu, da postanem gospođica, nosim profinjene mantile i budem zaposlena. Budem odgovorna u pravom smislu te riječi, a plašim se toga. Plašim se toga da i ovaj master kad završim neću raditi ono što bih željela nego tek tako nađeš neki posao i vučeš se iz dana u dan, radiš za tu neku osobu, koja te mrcvari, izgubiš sav smisao zbog čega želiš da živiš. Inače puno razmišljam, maštam…ih ne možete ni da zamislite koliko…Nadam se samo da će i za ovu moju dušu biti neke nafake…A otkriću vam jednu tajnu, volim te košulje, hlače na peglu, sakoe i štikle, osjećam se moćno u tome, da baš tako :-) .

Moj život bogat je za jednog dječaka, a zove se Kenan. Jedno malo biće, mala duša, inače sin moje sestre. Jedan od mnogih ciljeva u životu mi je da mogu njima podariti ono što ja nisam imala, lik tetke. Tetke, koja tu dječicu vodi na kolače, igrališta, priča s njima ono što ne pričaju s mamom i tatom. Da su im “puna usta” kad me zovnu, da me se ne stide i ne ustručavaju. Jednog dana, nadam se, otprilike kad ja budem imala nekih 30-tak godina, Benjo će da bude na pragu puberteta, Jacu ću vjerovatno voditi u neku plesnu školu, a Kenchi će još uvijek da bude little one. Male stvari koje život znače.

Ja s teme na temu kao gazela. Naumpade mi jedna noć od prije par mjeseci. Neko društvo a pila sam rakiju od višnje. Baš čudno za mene :). Srela sam ga sasvim slučajno, stvorio se za mojim stolom, kao nepozvan gost. Na prvi mah izgledao je poput muškarca koji je upravo stigao s putovanja. Kada sam ga prvi put direktno pogledala u oči, imala sam osjećaj da mi je već ušao u glavu, pomutio misli, napravio blagi sudar mojih živaca i izašao s onim đavolskim osmijehom na licu. To je inače moja vrsta pogleda, ravno u oči, direktno, bez imalo srama, prodorno i čekaš. Način na koji je pratio moje pokrete, hvatao moj pogled i komentarisao bilo šta što kažem, dokazivao je da je muškarac koji zna šta radi. Sitne bore oko njegovih očiju odavale su da mu život i nije baš bio naklonjen nekim lijepim putem ka zvijezdama. Te bore sakrivale su strah, njegove godine i usamljenost. Njegovu boju očiju ni sada ne znam da opišem. Maslinasto zelene, a oko zjenice svijetlo smeđi krug. Bilo je nešto divljem u njemu…Sjećam se i toga da mi je rekao da mu se sviđa moj parfem, ah taj Gucci Rush niti jedno muško ne može da ostane ravnodušno, pogotovo pomješan sa mnom, ah moj ego… :) Ostatak priče vam možda ispričam jednog dana, za sada bi bilo previše…

U zadnje vrijeme pročitala sam toliko knjiga i navikla se na to da mi je jako neobično kad ne čitam. Inače u sednjoj me to strašno mrzilo, a sada obožavam. Valjda to tako s godinama dođe, hahahaha, ostarilo se nema šta. Kako završih ove tri godine, već su me počeli udavati, i zapošljavati, smiješno u jednu ruku, a u drugu čudno. Sve u svoje vrijeme rekla bi mama. Nego nemam kad više da vam pišem, postaje mi hladno, zaželila sam se kreveta. Budite mi dobro i zdravo. Ljubi vas vaša vještica!

Colorful

Živim već 8396 dana. Rekao bi čovjek puno, a u suštini jako malo, puterica prava.  Još uvijek studiram, još uvijek živim s roditeljima, malo smršala, proljepšala se bar tako kaže buraz. Pronašla sam neku novu ja, punu boja i šarenila, nešto novo.

Odselila sam dušu iz tog malog grada. Pustim je u zlatnu dolinu i onda ona tako pleše, lebdi nekako, izvija se kao dim cigarete. Prvi dani proljeća. Još vas steže jutarnji minus, crven nosić, još nosiš šal. Miris zime u zraku. Obično s proljećem dođu i prvi ispiti pa je kao teško, ne može se a na kraju sve se dobro svrši jel'? Znate nekako sam očvrsnula ovu zadnju godinu dana, hrabrija sam. Svako jutro prije nego odem svratim u taj park, sjednem, popijem kafu sama sa sobom, malo se smrznem odslušam “tvoja je gajba sigurna” i uletim u tramvaj brzinom svjetlosti. Volim te vožnje, kad posmatraš te ljude, čitaš ih. Neko je sijelio do kasno, neko je raspoložen, a neko je nedefinisan, nikakva reakcija, zero. Malo po malo dođe ljeto. Vrućina, vrelina, kockice leda, ispiti u drugim rokovima, rođendani zaboravljeni od prijatelja i rodbine…Pa se zapitaš vrijedi li ovo sve ili da batališ? Valjda to tako treba, mislim da u svakoj fazi života imaš te neke osobe koje su dobre za tebe ili loše, to vrijeme za mene bilo je loše. No nisam ja džabe lavica, poderem ja njih, ili bolje da kažem pojedem ih za doručak. Jednostavno to se tako riješava, danas za takve osobe nema drugog načina ako nećeš da pokažeš zube. Nema labavo. A dobri ljudi su dolazili u moj život postepeno. Jedan bračni par, pa ona, pa on, …i tako krenu te kafe, pa ćevapi u zimskim danima…Nekako sve se složi. Sitnice, male stvari, zovite kako god hoćete. Mnogo se toga promjenila od mog posta Black Out, jako puno lijepih stvari, dužna sam bila da kažem da je sada sve po taman. I da ono što kažu stari ljudi mašala mašala. Sada u mom životu postoje boje.

Hepi tajm ol over d Baščaršija

Imam vam mnogo toga za reći, ali ne znam kako da vam napišem to u nekim emocijama, da doživite to kao ja. Ne pišem tako često jer vi ne bi podnijeli te moje emocije i ta moja dešavanja, previše je to, ne bi se moglo sažvakati. Helem privodim i ja taj fakultet kraju bar te tri godina, neko bi rekao konačno, ali eto, nadat se da ću u septembru mahati sa diplomom.

Muče me neke stvari posljednjih dana, a radi se o tome da ništa u životu nisam dobila lahko i te ljude oko sebe uvijek se nekako lomilo na meni. Mislim te ženske prijatelje ako ih se uopće može nazvati tako, čak šta više znala sam dobiti i nož u leđa. Šta je to toliko da se stvari okrenu, izobliče dobiju neke sjenku ili šta već. Dobro, dječije svađe ili gluposti iz tinejdžerskih dana neću ni da spominjem to je prevaziđeno, ono čak ih se i ne sjećam, ali u suštini uvijek sam imala više muških prijatelja, ne onih tipa sex ili sl. nego pravi muški prijatelji s kojima možeš otići i na pivu i na kafu a i da pričaš i o sexu i o “ne sex” temama. Muče me one sitnice. Npr. ja uvijek znam šta će neko od moje raje na naruči kad sjednemo u kafić što govori da smo skupa često i da se poznajemo, ili šta vole, koje knjige čitaju, filmove koje gledaju. A da li neko zna to o meni?! Ne želim da pričam o sebi nije mi to cilj, nego to sam se zapitala nekad prošle godine u novembru. S tom djevojkom sam popila kafu samo par puta i već je skontala da ja ne pijem vodu uz kafu, mogu je popiti bez vode, dok ona uvijek iza kafe popije vodu. Neko bi rekao glupost no meni je to značilo na neki način.Ne zna zašto možda mi je djelovalo da želi da me upozna ili da zapamti te neke moje rituale. I još jedna stvar me muči, oduvijek sam imala problem sa okrutnom osobinom “zavist” od strane tih “prijateljica”. Meni je to gore od ljubomore, ne znam kako je vama. Jel’ se ja zaljubim to je njoj odmah katastrofa, ona nema nikoga, jao Bože, problem, ili se ona zaljubi potajno u tog istog lika. Ne znam šta da vam kažem ja nisam taj tip i ne znam kako bih živjela da se taj osjećaj probudi u meni.

Sva sreća nekako sam puna života ovih dana i mjeseci. Valjda sunce učini da se tako i osjećam. Sretna sam i nimalo to ne krijem. Ne, nisam se zaljubila ako to mislite, zaljubljena sam ja svaki dan, samo nisam još našla nekoga da mi okrene svijet oko mene je li? :) Ne razmišljam o tome, ali dođe mi da krijem tu svoju sreću, jer nisam sigurna, ni ja ni moja sreća, da će to u krugu nekih ljudi i da se održi. Imam jako malo prijatelja oko sebe sada ali ih čuvam jer su učinili da moj karakter odraste i pokazali su da su tu uvijek i kada sam sretna i kada sam u lošoj formi. Ne znam za vas ali do sada nisam imala ovakve prijatelje koji ti stoje iza leđa i mnogo je lijep osjećaj a istina mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Ne želim da vam kažem ko su, oni to već znaju. Ja bi da ovo ostane onako između nas :) Budite mi zdravi i sretni do idućeg puta, voli vas Samrich_ :*

Ne pišem da me čitaju. Pišem da oslobodim svoje misli. I naravno da ne zaboravim za te sve fensi blogere, to što ja ne pišem tako često ne čini me manje uticajnom, za razliku od vas mnogo sam jača u tom poslu.

Nemirne misli mogu obuzdati samo onda kad ih izreknem ili na glas ili ih napišem tu, a da li će ih neko pročitati to je sad drugi par opanaka. Muče me osjećanja ovih dana, mnogo se bakćem time a ni sama ne znam zašto. Možda jer je proljeće pa i kod mene “proradilo” to nešto. Ne, nisam ja baksuz što se toga tiče nego jednostavno nemam volje za te neke stvari, a reći će te zaljubljive sam prirode što i jeste istina. Danas ljubav i nema neku cijenu izuzev ako nemate prave osobe oko sebe. Ja ih imam par, sve ostalo, slabo nešto. Da li sam ikada voljela ikoga toliko da izgubim tlo pod nogama, jesam i neću više nikada, rekla jednom, ponovilo se svaki puta. Ejj Samra, sine, trebaš ti još pure da jedeš. I trebam, dobro da se najedem, udrobim u mlijeko pa na kašiku fino. Nadam se samo da ta sudbina koja mi već jel’ sprema nešto da će ubrzo i da pokaže nekoga jer ipak familija će da mi izludi kako nemam momka, kao da je to najbitnija stvar u životu. Onda kad pogledam s druge strane svi većinom vode brigu o mom ljubavnom životu nego i ja sama. Ja pustila, pa ono biće kad bude. Priznajem usamljena sam i sama, ali donekle i sama sam kriva. No nije to ni strašno ponekad je lijepo. Poželila sam samo da imam uz nekog da se ugrijem, pri tome ne mislim na sex ili tako nešto. Ona klasika, romantika, da ta ista, od koje svi ponekad dižemo ruke i ne damo niti jednu jedinu šansu. Ni leptirići nisu više IN, sad je to kao sramota. A ja pak, dijete još uvijek po tom pitanju…a pisma, slatke poruke, neko cvijeće iznenada, izlasci u kino gdje je to sve nestalo? Bome nema više, sad idemo na kafu, poslije kafe idu palačinke, poslije palačinki drito u krevet. Ne tražim ja puno, samo tražim da se ne igramo više, dojadi čovjeku i telefon i prozivke i sve te neke zavrzlame, pa onda Samra odluči da pobjegne od svega toga, izgradim milion blokova, pod ključ i zdravo. Ja više ne znam kako izgleda veza, kako to sve ide, ne jadam se nije to, nego izgubiš osjećaj za to. Nije to k'o kad naučiš da voziš biciklo ili role, pa znaš ili ne znaš, razbiješ se pa hajmo opet ponovo sve. Ispadoh romantičar da ga nema, a ne želim da priznam to, štaš žensko pa et. Mogu vam reći samo jedno, ništa se više ne cijeni, možeš samo ispasti ili glup/a ili van konteksta ono kao nisi IN više. Valjda takav vakat došao, rekla bi moja mama da živim u mašti ili nekom svom svijetu, pa ne znam, možda i živim. No možda se to promjeni uskoro, možda dolaze promjene, možda, javim vam uskoro…

Nekakva mi inspiracija naleti a da se nisam ni presvukla u pidjamu u ova doba…Helem otvaram dušu polahko ali hrabro, boli ponekad no laganini. O sexu ne želim ni da pričam, sem da kažem to je za mene umjetnost i tačka, ko god me prati na tviteru znaće da mi je to pred spavanje uvijek na umu.

Također sam primjetila sem što vode evidenciju o mom ljubavnom životu, drugi vode evidenciju i o mojim kilama. Šta sam pojela, koliko sam pojela, koliko sam teška i sl. Sva sreća pa me ne hranite inače bih vam sve pare potrošila na hranu.  Znate šta od ovolike ljubavi u meni, ja se samo debljam ništa više.

Isto tako razmišlja sam nešto, doduše ideja je došla od njih dvije @CcaricaA i @AlexyisK možda pokrenemo neki biznis i to je na cijeni ovih dana, pa i mi postanemo uticajne od lake šale, jbg može nam se zar ne? Da i ja se slažem. A uključićemo i @avdictarik i @naimopardija jer ipak to će nam biti najveći aduti kako da privučemo više žena na našu stranu, to su vam najpoželjine neženje u Sarajevo ako niste znali, ako niste sad znate. Ako nekome treba broj nije problem nek se javi, srediću vam neki intervju :D

A sad zdravo do idućeg posta, ljubi vas vaša Samrich_ i da volim vas sve jako iako neki ne vole mene :)